Med nije nešto što pčele samo tak skupe pa ostave u košnici. Med je više od prehrambenog proizvoda. On je rezultat pčelinje organizacije, preciznosti i suradnje. Zato kad pričamo o medu, zapravo pričamo i o pčelama, a one su prava mala radna ekipa.
Sve kreće od nektara, slatke tekućine koju cvjetovi proizvode kako bi privukli oprašivače, među njima i pčele. Pčelica sleti na cvijet, pokupi nektar i spremi ga u svoj medni želudac. I to nije isti želudac u kojem probavlja hranu, nego posebna “vrećica” namijenjena baš za prijenos nektara.
Kad se pčela vrati u košnicu, nektar predaje drugim pčelama. Tada kreće prava mala prerada. Pčele ga prebacuju jedna drugoj, dodaju mu enzime i raspoređuju ga u stanice saća. U tom trenutku med još nije gotov, jer nektar sadrži puno vode. Zato pčele rade na tome da ga “osuše” i mahanjem krilima stvaraju strujanje zraka i postupno smanjuju vlagu. Tek kad se smjesa dovoljno zgusne, nastaje med kakav poznajemo.
Kad je med zreo, pčele ga zatvaraju tankim slojem voska. To je njihov način čuvanja zalihe za kasnije. Drugim riječima, pčele ne rade med za nas, nego za svoju zajednicu. Mi samo koristimo višak koji su one napravile. I baš zato je med toliko zanimljiv jer nije proizvod jedne biljke, ni jedne pčele, ni samo jednog dana rada, nego rezultat cijelog jednog prirodnog procesa.
Za jedan kilogram meda pčele moraju posjetiti nekoliko milijuna cvjetova i napraviti velik broj letova. Zato svaka puna teglica predstavlja zajednički trud desetaka tisuća pčela i rezultat je tisuća sati rada cijele zajednice.
A što čini med posebnim?
Med je poseban jer nikad nije baš isti. Ne postoji neki “jedan med” koji je identičan svugdje i svake godine. Njegova boja, miris, gustoća i okus ovise o tome s kojih su biljaka pčele skupljale nektar. Zato lokacija pčelinjaka, vrijeme paše i vrste biljaka u okolici košnica imaju veliku ulogu. Ako prevladava jedna biljka, med može biti sortni i imati vrlo prepoznatljiv karakter. Po boji, med može biti gotovo proziran, zlatan, jantaran ili tamniji, ovisno o vrsti.
Ako u okolici pčelinjaka ima raznolike paše (raznolikog vrsta bilja), med može biti bogatiji aromama i složeniji po okusu. Neke vrste su nježne i blage, druge su jače i izraženije. Baš zbog toga ljudi često imaju svog favorita. Netko voli lagani bagrem, netko voli jači kesten, a netko traži nešto između.
Svaka vrsta meda (bagremov med, cvjetni med, kestenov ili med od lipe) ima svoj karakter, svoj specifičan okus. Svaki od njih nosi trag paše s koje dolazi i ostavlja svoj potpis u teglici. To je jedan od razloga zašto je med toliko zanimljiv ljudima koji ga redovito kupuju i uspoređuju.
Mora li med uvijek biti u tekućem stanju?
Ne, med može kristalizirati. Naime, kad med postane gušći ili dobije sitna zrnca, mnogi pomisle da se pokvario. Zapravo se dogodilo upravo suprotno.
Riječ je o sasvim prirodnom procesu kristalizacije meda. To nije znak da je med “pokvaren” ili loš, nego normalna pojava koja ovisi o njegovom sastavu i načinu čuvanja. Neki med kristalizira brže, neki sporije, a sve ovisi o omjeru šećera i drugim prirodnim osobinama samog meda. Dakle, kristalizacija nije mana. Ona je jedan od znakova da je med ostao ono što i treba biti – prirodan.
Med od pamtivijeka
Med je zanimljiv i zato što ga ljudi poznaju već jako dugo. Kroz povijest je bio prisutan u različitim kulturama, a spominje se i u najstarijim zapisima vezanima uz prehranu i skupljanje prirodnih proizvoda. To pokazuje da med nije neka moderna fora, nego proizvod koji prati čovjeka i prirodu već tisućama godina.
Jedan od najpoznatijih dokaza je pećinski crtež u špilji Cuevas de la Araña (Paukova špilja) u Španjolskoj, star oko 8.000 godina, koji prikazuje čovjeka kako skuplja med iz gnijezda divljih pčela. To je jedan od najstarijih poznatih prikaza sakupljanja meda na svijetu. (Izvor)
Nekoliko tisuća godina kasnije stari Egipćani već su razvili organizirano pčelarstvo. Med su koristili u prehrani, ali i u svakodnevnom životu i medicini, a pčelarstvo je tada već bilo ozbiljno zanimanje. Dodat ćemo da su arheolozi u grobnicama u dolini Nila otkrili zatvorene ćupove koji su sadržavali med, a koji je i nakon 3000 godina bio sladak i jestiv. To samo ide u prilog čudotvornim pčelicama. Ako vas zanima kako i zašto je to moguće, zavirite u odličan članak iz Smithsonian magazina .
I, jesmo li vas zaintrigirali? Kad sljedeći put otvorite teglicu meda, sjetite se da unutra nije samo nešto slatko za namazati na kruh. To je priča koja počinje na cvijetu, nastavlja se u košnici i završava tek kad procijenimo da pčele imaju dovoljno zaliha za sebe.
Mi jako volimo naše pčelice i vodimo ih na različite paše diljem Hrvatske kako bi nam napravile različite vrste meda. Upravo one vrste koje i vama možemo ponuditi i koje možete naručiti. Kako izgledaju naše selidbe, ostavaljamo za neku drugu priču.